Podsjeća malo ova Hrvatska na onu iz 2002. Stariji više ne mogu kao prije, mladi još nisu spremni do kraja, a izborniku je znalo nedostajati ideje i u prošlosti

Tih devedeset minuta u Torontu pokazalo je kako je opasno živjeti u prošlosti. Bilo je loše protiv Engleza, ali tamo smo u prvom poluvremenu na trenutke podsjetili da smo bili divovi. Špotao me redakcijski cimer da sam to vidio previše ružičasto, ali svjestan svih naših mana ipak sam očekivao – da će Vatreni dobiti utakmicu protiv Paname. Jer, dovraga, ako to ne dobijemo najbolje da se pakiramo doma. Dojam na kraju je – tri boda na kontu, za igru tko te pita! Je li baš tako?

U prvom činu dvoboja protiv Paname Joško Gvardiol je odigrao jednu od svojih najslabijih utakmica u ‘kockastom’ dresu. Nije jedini bio loš, i Perišić je bio izvan ‘dometa signala’, Modrić i Kovačić jednostavno nisu iz ‘zlatnih vremena’ (e da nam je sada jedan Broz, bio bi dobar skroz). Panamci su nam stvarali probleme kakve nam svojedobno nisu mogli stvoriti niti puno jači suparnici Bilo je to alarmantno prvo poluvrijeme. A onda jedan dobar centaršut Stanišića i prava reakcija super zahvalnog Ante Budimira, trećeg strijelca La Lige slomio žilave Panamce. U sljedećoj akciji je Marco Pašalić je sam išao prema golu, nevjerojatno promašio. Bilo je to bolje poluvrijeme, ali krajnji dojam je ipak – zabrinjavajuć. Jer ne znamo igramo li 3-5-2 ili 4-2-3-1, sada nam Vušković valja ili pa nam valja, što je s zapravo s Gvardiolom. Nekad se čini kao da je Dalić tek puki mađioničar početnik koji iz pohabanog šešira vadi ‘jednog ili drugog igrača’ – pa ako pogodi.

Mirko Jozić je 2002. godine u Japan vodio Prosinečkog, Šukera, Stanića, nakon svađe u Austriji oko premija, nije pronašao dobru atmosferu, a još gore od toga nije imao u novim igračima dodatni poticaj. Izgledali smo tamo kao i Hrvatska protiv Paname u prvom poluvremenu. Bez trke, snage i ideje.

Zlatko Dalić je do medalja stigao na toliko puta opisane načine. U Rusiji zbog toga što su mu najbolji igrači nosili dresove Reala, Juventusa, Barcelone, Intera i Liverpoola. Sjajni igrači, u najboljim godinama, a ipak – gladni mitske reprezentativne slave. U Kataru je dosta toga još bilo slično premda smo tamo već igrali slabije. Belgija i Brazil su nas izdominirali i samo su nebesa stala uz Dalića. Nitko ne može reci da nešto nismo zaslužili, ali tamo je fortuna bila 12 igrač. Sreća i četiri godine mlađi Modrić i Perišić. I tako smo došli do osam Dalićevih godina u kojima je rezultat često bio bolji od igre, sto se često u nogometu zaboravi. Pa i Rossijeva Italija je 1982. godine dekadencijom do gadljivosti postala svjetski prvak. Uz živog Maradonu, Platinija, Socratesa, Falcaa i Zica.

Između dva SP-a smjestila se završnica Lige nacije, gdje smo možda igrali i najbolje, te jedan Euro 2024. gdje smo izgledali skromno. Sve je to podsjetnik na protok vremena koji te svrstao u jednu od najvećih reprezentacija 21. stoljeća kada pričamo o broju stanovnika, registriranih igrača i klubova u odnosu na svjetske gigante. Ali prokletstvo neumitnog protoka vremena, kojeg ti uvijek nedostaje je jedini sudac.

Što je ove dvije godine rado Dalić? Zlobnici će reći da je slušao Divlje jagode – ne želiš kraj, mada je tu, švrljao po Europi te razgovarao s igračima. I bio u stalnom kontaktu sa svojim ‘prvim trenerom’ Lukom Modrićem. Postoje oni trenuci u životu koji su delikatni. A to je odluka da Luka Modrić igra nogomet dokle god bude mogao ‘disati’, dok je bio u Realu još je to i klapalo, ali taj nepotreban i težak rastanak su zapravo, priznali mi to ili ne i ‘ugasili’ Zlatnu loptu iz 2018. godine.

Nekako je logično da će Zlatko Dalić u povijest otići zajedno s Lukom Modrićem. I otići će u vječnost kao dva najveća. A kakav će biti kraj? Gana je suparnik koji je u svakom slučaju neugodan, ima bod više i dosta energije. Do subote nije ostalo puno vremena, a pred nama je puno pitanja.